Umro je Joško Kirigin
17.10.2017. // Borislav Aleraj
Dana 14.10.2017. napustio nas je naš prijatelj, zaslužni nekadašnji član Stanice HGSS Zagreb, gorski spašavatelj Josip Joško Kirigin, brat Jerka Kirigina.
Joško je rođen 1946. godine. Noseći značku gorskog spašavatelja broj 176 djelovao je predano u svim aktivnostima Stanice Zagreb, dežurstvima na sljemenskom skijalištu, dežurstvima u Paklenici, akcijama spašavanja, sve do svog odlaska iz Hrvatske sredinom sedamdesetih. Od akcija spašavanja u kojima je sudjelovao vrijedi izdvojiti veliku potragu na Medvednici u teškim snježnim uvjetima i velikoj hladnoći, za trojicom nažalost smrznutih planinara godine 1969., zatim naporno uspješno spašavanje oboljelog planinara s doma na Risnjaku po dubokom snijegu na drugi dan Nove godine 1970. sve do ceste na Jelenju, pa dvije velike potrage za nestalima planinarima u Samoborskom gorju 1971. A na sljemenskoj Panjevini izvan dežurstva, u doba kada se na skijalištu dežuralo samo vikendom i praznicima, zatekavši se slučajno u blizini, sam je spasio skijaša sa slomljenom potkoljenicom i svojim ga autom prevezao do bolnice godine 1973.
Pamti se njegov angažman u dovoženju na Sljeme teške kamp prikolice godine 1974. kao zamjene za prostorije gorske službe spašavanja u Tomislavovom domu koji je prestao raditi, kada je svojim osobnim autom dovukao prikolicu sve do pred sami vrh uz pomoć dvije djevojke na prednjoj haubi kako bi se pojačalo trenje pogonskih kotača.
Nakon glasovite delikatne akcije spašavanja dvojice speleologa iz duboke jame na Braču, godine 1971. vodio je skupinu planinara radi skupljanja preostale opreme u jami i oko jame, vozeći kombi PSH. Tada je nastala i još jedna u nizu kitica poznate pjesme koja počinje s „Ja bih htio…:“: Ja bih htio da sam prvi do šofera (Joška).
Joško je obavljao i odgovornu ulogu oružara Stanice Zagreb. Uz spašavateljsku djelatnost Joško Kirigin je bio aktivan planinar, penjač i vrijedan predsjednik svog Planinarskog društva Sveučilišta Velebit, zaslužan za intenzivne raznovrsne veze Društva sa zagrebačkim Sveučilištem i tijelima koja su financirala sveučilišni sport. Također je kao predsjednik Društva potaknuo susret članova Velebita, sudionika uspješne prve hrvatske ekspedicije na Grenland s prvenstvenim usponom na dotada neosvojen vrh Ingolfjeld i penjača Velebitaša koji su ispenjali Welzenbachov smjer u sjeverozapadnoj ledenoj stijeni Wiesbachorna u Glockner skupini, s rektorom Sveučilišta, godine 1971.
Kao i mnogi Velebitaši koji su otišli u svijet i Joško je ostao povezan s domovinom i Velebitom, vratio se kada mu je njegova profesionalna karijera to dopustila, i posljednjih je godina živio u Hrvatskoj ponovo planinareći i redovito dolazeći u Društvo Velebit, sve do prije nekoliko mjeseci kada se iznenada teško razbolio i na kraju nažalost umro. Još nedavno smo se družili na predstavljanju knjige o povijesti Stanice HGSS-a Zagreb, u koju je i Joško ugradio svoje snage, ljudskost i dobrotu.
Hvala mu na svemu!
A obitelji iskrena sućut.
Sahrana je u petak 20.10. na Krematoriju u 14,30.
112