Umro je Ismet Baljić Puba
09.03.2016. // Borislav Aleraj
U visokoj dobi, u 93. godini života, a ipak za sve nas prerano, u noći između 7. i 8. ožujka 2016. umro je najstariji aktivni član Hrvatske gorske službe spašavanja, član stanice HGSS Zagreb, slavni gorski spašavatelj, alpinist Ismet Baljić Puba.
U hrvatskom gorskom spašavanju Puba je neprekidno intenzivno prisutan od ranih pedesetih godina prošlog stoljeća kada je 1951. bio osnivač i prvi pročelnik stanice GSS-a u planinarskom društvu Zagreb, prešavši kasnije u Stanicu GSS pri PDS Velebit. U stanici HGSS Zagreb djelovao je od njena nastanka spajanjem ranijih zagrebačkih stanica pri planinarskim društvima godine 1959., a bio je i njen uspješni pročelnik, zaslužan uz ostalo za nabavku mnogih vrijednih dijelova tehničke i osobne spašavateljske opreme. Svojim stalnim interesom za tehniku spašavanja i njen razvoj, sam je zamislio i izradio nekoliko nosila. Svoje veliko znanje i iskustvo nesebično je predavao mladim spašavateljima kao instruktor GSS-a s najdužim stažom, duljim od 60 godina, na čemu su mu zahvalne generacije i generacije gorskih spašavatelja. Vodio je povijesni prvi tečaj GSS-a na Zavižanu 1957. zajedno s Nikolom Zdenkom Šimunovićem, Draženom Zupancem i Krešom Žiborskim. Iste godine bio je instruktor, s Neđom Jakićem, na zimskom tečaju na Šari pri osnutku Planinske spasitelne službe u Makedoniji. Bio je instruktor ispitivač na nebrojenim ispitima za naslov spašavatelja, također suosnivač i ispitivač na glasovitim saveznim instruktorskim ispitima čime je pridonio unapređenju razine gorskog spašavanja u svim službama gorskog spašavanja u bivšoj državi. Sudjelovao je u ostvarenju hrvatskog prijevoda i izdanja slavnog Marinerovog udžbenika Suvremena tehnika spašavanja u planinama. Dugo je godina bio član Savjeta (Kuratoriuma) za sigurnost u planinama koji se održavao u austrijskom Kaprunu i sve je materijale tog tijela poklonio Stanici HGSS Zagreb.
Članovi Stanice HGSS Zagreb koji su kao pripravnici u Službu ušli u doba najintenzivnijeg Pubinog djelovanja, a to su bile šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, sa zahvalnošću i divljenjem sjećaju se Pubinog povjerenja i spremnosti da ih uključi vrlo rano u najzahtjevnije aktivnosti GSS-a, unatoč njihovoj mladosti. Vjerujem da smo to povjerenje opravdali, a i danas ga svakoga dana nastojimo opravdati.
Puba je cijelo vrijeme pa i u posljednjim godinama, kada se njegova energija i aktivnost postupno smanjivala, bio svojevrsna središnja magična, legendarna točka oko koje su se događale i na neki način provjeravale i potvrđivale sve aktivnosti u GSS-u, akcije, tečajevi, članstvo u IKAR-u, nabavka opreme, ekspedicije koje je GSS pomagao i dr. Puba je dao važan doprinos pri ulasku hrvatske Gorske službe spašavanja u međunarodnu spašavateljsku udrugu IKAR, nakon osamostaljenja Hrvatske, a bio je i predstavnik hrvatskog GSS-a u radu IKAR-a. Uz sve to Puba nam je pokolonio i svoje prijateljstvo. Sjećat ćemo se večeri u domu Baljićevih uz pečene kestene, čaj i pokoju čašu vina, nakon obilaska grobova prijatelja penjača i gorskih spašavatelja na dan Svih svetih koje je Puba godinama predvodio.
Njegov je život kao kod svih pravih gorskih spašavatelja i alpinista bio najtijesnije povezan s planinama, praktično svakog vikenda i slobodnog dana bio je na izletu, najčešće zajedno sa svojom suprugom Zoricom. Kao alpinist i nositelj naslova Alpinista, Puba je najpoznatiji po lednom penjanju i kao instruktor u glasovitoj ledenjačkoj školi Fritza Moraveca na Moserbodenu u području Glocknera u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Njegovom zaslugom tu je školu pohađao i cijeli niz naših alpinista i gorskih spašavatelja koji su nakon toga mogli organizirati naše vlastite ledenjačke tečajeve. Otisnuo se i dalje, sve do planina Grenlanda u sastavu danske akspedicije, zajedno s Neđom Jakićem, kćeri Alkom i Vladekom Hebarom. Puba je također bio instruktor na brojnim alpinističkim školama kod nas. Uz ostalo, za njega je godinama bilo rezervirano uvodno predavanje, o smislu i značenju alpinizma. Možda najvažnija stvar kojoj je Puba kao instruktor davao naglasak i koju smo od njega naučili, bila je sigurnost, sigurnost pri penjanju i sigurnost u gorskom spašavanju. Naše je planinarstvo Puba zadužio i uvođenjem i popularizacijom nordijskog načina orijentacijskih natjecanja, zajedno s velebitašima koji su odselili u Dansku i tamo se upoznali s tom privlačnom aktivnošću.
Uz nebrojene dane dežurstava na Medvednici, još iz doba kada se na dežurstva odlazilo pješka, a unesrećeni se transportirali u spašavateljskim nosilima niz planinu sve do Zagreba, i uz sve dane i vrijeme provedeno na obuci mladih spašavatelja, Puba je sudjelovao u mnogim teškim akcijama spašavanja, često kao vođa akcija. Među njima vrijedi se sjetiti potrage za planinarima stradalima u lavini na Prenju godine 1970., potrage za zagrebačkim planinarom u području Triglava 1972., teškog zimskog spašavanja čovjeka sa smrzotinama s Ličke Plješivice 1961. Pri nesreći u dubokoj jami na Braču godine 1971. Puba je uspio zaustaviti polazak redovnog zrakoplova iz Zagreba za Split, da se ukrca potrebna spašavateljska oprema i ekipa za spašavanje. Sudjelovao je i u teškoj zimskoj akciji spašavanja smrznutih planinara na Medvednici 1968., u spašavanju unesrećene planinarke sa Štirovca 1970., u velikoj akciji spašavanja ozlijeđene planinarke u Veternici 1983. u trajanju od 23 sata, u izvlačenju nesretno stradalog skijaša na Bjelolasici 1987.
Nakon godina vrijednog članstva u PD Zagreb (Matica), Puba je prešao kao i mnogi drugi u mlado Planinarsko društvo Sveučilišta Velebit i postao je i sve do danas bio, jedan od njegovih najvažnijih članova. Godinama se trudio i bio je ponosan da je uspio pridonijeti da se zadrže kultne prostorije društva u Radićevoj 23, gdje je već decenijima i sjedište Stanice HGSS Zagreb. Više se godina vrijedno skrbio za jedan od simbola PDS Velebita, Ratkovo sklonište na Samarskim stijenama, a bio je i jedan od njegovih graditelja nakon što je stara kućica izgorjela.
Za svoje djelo posvećeno planinama i ljudima Puba je primio sva najviša priznanja Hrvatskog planinarskog saveza i Hrvatske gorske službe spašavanja.
Pubinim odlaskom hrvatsko planinarstvo, Stanica HGSS Zagreb i cijela Hrvatska gorska služba spašavanja gubi jedno od svojih bitnih uporišta, i na svemu što je učinio možemo mu i u ovom trenutku izreći najveću zahvalu i počast.
A supruzi Zorici, Alki, Vojanu, Alanu i cijeloj obitelji, nudimo duboku sućut u ime Hrvatskog planinarskog saveza, Planinarskog društva Sveučilišta Velebit, Hrvatske gorske službe spašavanja i Stanice HGSS Zagreb.